Sinestezija i sinesteta – definicija i značenje

Sinestezija vodi poreklo od starogrčkih reči – syn (što znači – zajedno, ujedinjeno) i aesthesis (što znači – senzacija), što bi u bukvalnom prevodu značilo – ujedinjenje senzacija, a generalno predstavlja spontanu subjektivnu asocijaciju raznih osećaja izazvanih doživljajem samo jedne od njih (npr. mirisi imaju oblik, boje, zvukove i slično). Sinestezija se definiše i kao sposobnost jednog nenadraženog čula da oseti nadražaj drugog čula. Ovaj neuropsihološki fenomen doživljavaju i imaju osobe koje se nazivaju – sinestete.

Sinestezija je prvi put opisana 1812. godine, od strane nemačkog psihologa i fizičara – Gustava Fečnera. Prve primere sinestezije nalazimo kod Homera („medni glas“ sirena), u Bibliji („I obazreh se da vidim glas koji govoraše sa mnom“), u poeziji renesanse Džon Dona („glasni miris“) itd. Krajem 19. veka puno pažnje je poklonjeno izučavanjem ovog stanja i samog termina, ali je već sa početkom 20. veka, pažnja za proučavanjem ove pojave počela da jenjava.

Sinestezija se može javiti između bilo koja dva čula/čulna režima, a samo je Solomon Shereshevsky iskusio sinesteziju u koju su bila uključena svih pet čula. Tvrdi se da je za sinesteziju zaslužna hiperkonekcija moždanih centara. Uobičajena forma sinestezije je i udruženje znakova sa bojama. Za neke osobe, svakodnevni zvuci, kao što su otvaranje vrata automobila, sirena na automobilu ili pak sam govor ljudi, mogu da izazovu da se sve to doživljava kroz boje. Sinestete krasi sposobnost da zvukove, mirise, oblike i ukuse percepiraju u vidu oblika i boja, pri čemu svaki oblik ima svoju boju, mogućnost da se boje mogu pomirisati, da svaki zvuk ima svoj ukus itd. Utvrđeno je da je sinestezija izazvana značenjem nadražaja, ali ne i fizičkim osobinama nadražaja. Isti fizički nadražaj može da izazove različite asocijacije zavisno od toga kako je nadražaj interpretiran (na primer – krug se interpretira kao slovo „O“ ili kao nula (0), zavisno od toga da li je prikazan kao slovo ili kao broj). Sinestezija se definiše i kao stilska figura kojom se postiže zamena osobina osećaja, tako se na primer – boja može pomirisati, zvuk se može videti i slično. Neurolog Richard Cytowic je konstatovao dijagnostičke kriterijume sinestezije: – Sinestezija je automatska / – Sinestetska percepcija je prostorna / – Sinestetski osećaji su konstantni / – Sinestezija je veoma upečatljiva i – Sinestezija je opterćena određenim osećanjem. Postoji preko 80 tipova sinestezije, među kojima su najčešći: mešanje slova i boja, mešanje slova i ukusa, brojčano prostorna sinestezija, mešanje zvuka i boja, personifikacija objekta i mešanje dodira i ukusa. Samo deo tipova sinestezije su potvrđeni od strane naučnih istraživanja.

Malo se zna o tome kako i kada se sinestezija razvija, a samo se predpostavlja da se razvija od najranijeg detinjstva. Većina sinesteta govore da su njihova iskustva prijatna i neutralna, mada u retkim slučajevima, sinestete navode da njihova iskustva mogu dovesti do stepena čulnog preopterećenja. Mnoge sinestete ta svoja iskustva ne smatraju za poremećaj ili hendikep, što je u neku ruku i tačno. Iako je nazvana kao „neurološki poremećaj“, sve više se kroz istraživanja navodi na suprotno – da sinestezija nije bolest niti kakav poremećaj, jer ne ometa svakodnevno funkcionisanje. Većina sinesteta nisu u potpunosti svesni svog ponašanja i većina njih i ne deli iskustva, verujući da svaka druga osoba ima slična ili identična iskustva. Poneki se nađu i u situaciji da ih okolina ne razume i oni tada pokušavaju da objasne šta im se zapravo dešava. Okolina kojoj je nepoznata ova vrsta fenomena, često ih svrstava u čudne i neobične osobe, i ne prihvata ih u svojoj blizini.

Neurološka sinestezija je bila izvor inspiracije za mnoge umetnike, književnike, slikare, kompozitore itd. Nabokov je pisao o sinesteziji u nekoliko svojih romana, Skrabin je komponovao muziku u boji, a Mesijan je izmislio novi način komponovanja – dvosmernu sinesteziju (zvuk – boja). David Hockney prihvata muziku kao boju, oblik i konfiguraciju. Ruski slikar Wassily Kandinsky kombinuje na svojim slikama četiri čula (boja, sluh, dodir i miris). Fizičar Ričard Fejnman opisuje svoje obojene jednačine u svojoj autobiografiji „Šta te briga šta misle drugi ljudi“. On je matematičke simbole video u bojama i na osnovu toga znao je da li je na primer, određena jednačina tačna ili ne. Ostali značajni sinesteti su muzičari Billy Joel, Itzhak Perlman, Alexandar Frey, Ida Maria, Brian Chase i Patrick Stump. Na našim prostorima, sinesteta je bio i Nikola Tesla, koji je imao izuzetan dar imaginacije i vuzelizacije. Francuski pesnici Artur Rembo i Šarl Bodler su pisali o sinestetičkim iskustvima, ali nema potvrđenih dokaza da su i oni sami bili sinestete. Danijel Tamet je napisao knjigu o svojim iskustvima sa sinestezijom – „Rođen na plavi dan“.

Jedna od najčešćih oblika sinestezije je tzv. Grafem boja sinestezije kod koje svakom slovu ili cifri pripada određena boja (na primer, slovo „A“ kod sinesteta je obojeno u crvenu boju itd.). Sinesteti tvrde da sinestetske boje vide realno i jednako kao i prave boje. Grafem boja sinestezija izaziva aktivaciju mozga u onim delovima za koja se zna da su odgovorna za percepciju stvarnih boja. Interesantan oblik sinestezije je i Ordinalna personifikacija, gde najčešće brojevi imaju karakteristike osoba, na primer – broj 1 može biti vesao, dok broj 2 može biti tužan. Redak oblik sinestezije je Leksičko ukusna sinestezija, kada se na primer kod određene osobe pri izgovoru pojedinih reči, javlja određen ukus u ustima. Kod sinesteta su uglavnom povezana dva čula, a osobe kod kojih je povezano više od dva čula su veoma retke. U književnosti se sinestezija javlja kao poetsko načelo i figura, i vezuje se za vrstu metaforičnog zamenjivanja pojmova, u kojoj dolazi do spoja dva ili više čula, tako što se osećaj jednog čula kvalifikuje rečima koje označavaju osobine osećaja nekog drugog čula. Takođe, sinestezija u kniževnosti predstavlja i stilsku figura povezivanja slika koje ne potiču od istog osećaja (na primer – „meko plavetnilo“).

Sinestezija je još uvek u potpunosti neistražen fenomen i o njenim uzrocima se i danas polemiše. Sinestezija je prisutna u 4,4 % stanovništva. Istraživanja potvrđuju da na svakih 200 – 500 ljudi dolazi jedan sinesteta. Sinestezija je uglavnom genetska, kada takva iskustva doživljava više članova jedne porodice. Smatra se da postoji gen koji je zaslužan za nasleđivanje ovog stanja. Pored urođenih genetskih predispozicija, javljaju se i slučajevi nastanka sinestezije i kod ljudi koji su preživeli teži oblik šloga ili boluju od epilepsije. Neka istraživanja su potvrdila da je sinestezija najprisutnija kod osoba obolelih od autizma. Veća je verovatnoća da će autistične osobe imati sinesteziju, pre nego neautistične osobe. Istraživanja takođe pokazuju da je u Americi, sinestezija tri puta više prisutnija kod žena, nego kod muškaraca, a u Engleskoj čak osam puta više. Takođe, statistika u domenu ovog fenomena potvrđuje i to da sinesteziju imaju inteligentnije osobe i levoruki ljudi.

Sinestezija ne treba da predstavlja razlog za brigu, ukoliko se neko prepozna u navedenim primerima i iskustvima ovog stanja, već se treba prepustiti tim doživljajima sveta oko sebe, sopstvenog sveta i osetiiti „Purple rain“ (Ljubičastu kišu), kao u svojoj pesmi, popularna legenda pop muzike, Prince.


Sponzorisano:

Slične definicije