Semiotika

Semiotika ili semiologija je pojam grčkog porekla, nastao od grčke reči semeios, što u prevodu znači – znak, osobina. Semiotika predstavlja nauku o simbolima, tj. znacima, odnosno opštu nauku o svim sistemima znakova koji se javljaju u jeziku, društvu, komunikaciji, običajima i slično. Semiotika se razvila sredinom XX veka, i pored toga što se ljudsko interesovanje za znakove i simbole javilo vrlo rano, u vreme pojave čoveka kao svesnog bića na Zemlji. Za začetnike i stvaraoce semiotike se smatraju Platon, Aristotel, Sv. Avgustin i drugi.

Prvobitan naziv ove nauke je bio semiologija, a naziv – semiotika je prvi put uveo u upotrebu Čarls Sandres Pirs, 1867. godine. Pirs je bio američki filozof pragmatičarske škole (1839 – 1914). Međutim, na svom Kursu opšte lingvistike, Ferdinand de Sosir je semiotiku nazivao i dalje semiologijom, pa su se jedno vreme upotrebljavala oba termina. Prema Čarlsu Morisu, semiotika se deli na:

  • semiološku semantiku (ona proučava odnos između znaka i onoga što je označeno znakom),
  • semiološku sintaksu (proučava odnose među znakovima unutar sistema) i
  • semiološku pragmatiku (proučava relacije između znakova i čoveka koji ih koristi).

U najpoznatije tzv. postsosirovske lingviste – strukturaliste spadaju: Luis Hjemslev, Erik Buisens, Pjer Žirard, Džordž Munin i Luj Prijeto.

Jedan od osnovnih problema u semiotici je pitanje – kako se znak određuje. Naime, znak je u generalnom tumačenju, svaka pojava koja za osobu označava neku drugu pojavu. Osoba interpretira znak. Pored toga, znak može biti ograničen samo na nešto što za osobu daje označavanje nečega. Znak je oblik ili forma koji u sebi sadrži određeni sadržaj koji je često skriven. Na osnovu ovoga se može reći da je sve znak – jezik, umetnost, moda, čovek i drugo.

Semiotika uz sebe zahteva poznavanje i različitih filozofskih, lingvističkih i logičkih sastava. Na primer, u medicini, semiotika na poseban način prelazi u semiologiju, nauku koja proučava znakove određene bolesti.


Sponzorisano:

Slične definicije