Šanac

Šanac (Sconce, engl. / Schanze, nem.) je pojam nemačkog porekla, nastao od nemačke reči schanze, a tumači se kao tip utvrđenja na poljanama, nalik rovu, sa svrhom defanzivnog borbenog sredstva, a napravljen je od zemlje.

Šanac ima velike sličnosti sa jarkom, s’ tim što je šanac urađen složenije i u odnosu na jarak, i u odnosu na rov.

Postoje otvoreni i zatvoreni tipovi šančeva. Prvi put su se počeli upotrebljavati tokom Srednjeg veka, a svoj vrhunac su dostigli tokom XIX veka, a u period i svetskog rata su se izbacili iz upotrebe u vidu borbenog sredstva.

Osnovni cilj i funkcija šanca je da zakloni pešadiju koja uz sebe ima vatreno oružje (puške, artiljeriju i topove).

Šanac se uglavnom pravio na bitnim strateškim položajima, a ponekad i pored puteva kuda je prolazila protivnička vojska, odnosno neprijatelji. Najčešće su to bila brda, na kojima je neprijatelj teško mogao da napadne.

Šančevi su se razlikovali i po obliku, tako da su postojali – kvadratni, pravougaoni, zvezdasti, trouglasti i šančevi nepravilnog oblika. Šanac takođe predstavlja i prvu liniju određene tvrđave, a mogli su biti i suvi i ispunjeni vodom.

Šanac kod tvrđave je predstavljao duboko i široko udubljenje u zemlji, ispred bedema tvrđave.

Šanac ispunjen vodom predstavljali su posebnu vrstu šanca, i oni su zahtevali stalno održavanje i čišćenje. Preko ovakvih šančeva, a i onih suvih, uglavnom je dizan most, koji je uglavnom bili – drveni, kameni ili pokretni most. Jedini način da bi se šanac uklonio, bio je punjenje ili zatrpavanje različitim materijalom.

Najvažniji element šanca je bio tzv. grudobran, odnosno zemljani nasip, koji je predstavljao zid šanca.

Tokom I svetskog rata, ruski inženjer Gramberg je obilazio srpske šančeve i utvrđenja i tada rekao: “Profil šančeva sastojao se od grudobrana od koševa napunjenih zemljom, visine 6 – 7 stopa.” Pojedini šančevi, kao što su Mišarski i Deligradski su u svom sklopu imali i topovske bastione sa tablama na kojima su ustanici stavljali artiljeriju. Od 1805. godine do kraja II srpskog ustanka 1815. godine, šančevi su u svim važnim bitkama imali vodeću ulogu, u korist srpske vojske.

Najpoznatiji šančevi u to vreme su bili već pomenuti – Mišarski šanac i Deligrad. Interesantna činjenica je i da su u prvoj bici (boj na Svileuvi) i u zadnjoj bici (boj na Dublju), Turci koristili šanac, a ne Srbi. Srbi su vršili napade na turske šančeve.

U boju na Mišaru, Karađorđe je podigao veliki četvorougli šanac, koji je imao tri topovske table, jedan trouglasti bastion, rov koji je bio dubok 1,1m pri vrhu, zemljani grudobran, zašiljene palisade sa puškarnicama, a unutrašnjost grudobrana je bila obložena pletivom.

Deligrad je predstavljao kompleks šančeva između Aleksinca i Ražnja, u Srbiji. Najveći je bio nepravilnog pravougaonog oblika sa bastionima na kojima su se nalazili topovi, koji su skinuti na Smederevskim tvrđavama. Ovaj šanac je gradio Vuča Žikić.

Postojali su još i – Čegarski šanac, Loznički šanac, Ravanjski šanac itd. U Muzeju Mišarske bitke na Mišaru, kod Šapca u Srbiji postoji maketa terena na kojima se odigravao boj, sa šancem i svim objašnjenjima pozicija vojski tokom čitave bitke.

Takođe, Istorijski muzej ima maketu Deligradskog šanca, Muzej u Nišu poseduje maketu Čegarskog šanca, a maketa Lozničkog šanca se nalazi u stalnoj postavci muzeja u Loznici.


Sponzorisano:

Slične definicije