Racionalizacija

Racionalizacija je pojam latinskog porekla, nastao od latinske reči ratio, koja u prevodu znači – razum, a sam pojam generalno podrazumeva objašnjenje ili prilagođavanje koje je zasnovano na racionalnim tj. razumnim temeljima.

Racionalna osoba je ona osoba koja veruje u razum kao jedini pravi izvor saznanja. Ona učenja i načela svog saznanja izbodi pomoću razuma i pristalica je filozofskog pravca – racionalizma. Među najznačajnije racionalističke filozofe ubrajaju se – Elecij, Platon, Dekart, Spinoza, Lajbnic, Fihte, Šeling, Hegel i Hebart.

Pojam racionalizacije se prevashodno upotrebljava u ekonomiji, u kojoj racionalizacija podrazumeva organizaciju određene delatnosti kojom se umanjuju troškovi, sa ciljem poboljšanja kvaliteta proizvodnje. Na primer, ukoliko određeno preduzeće ima za cilj da poveća svoj profit, ono će metodama racionalizacije uz minimalne troškove vremena, sirovina i radnika doći do najvećeg efekta, jer će samo po sebi, preduzeće pokušati da ostvari što veći profit putem racionalnog trošenja i uspešnim usmeravanjem radnika.

Psihologija pojam racionalizacije koristi kao najlakši mehanizam u kojem određene osobe za svoj neuspeh ili neke loše postupke traže racionalne razloge tj. razloge koji su prihvatljivi.

Sam proces racionalizacije u psihologiji inicira sam ego , jer se proces odvija bez kontrole pojedinca, tj. automatski. Racionalizacija u psihologiji ne predstavlja bolest, niti dijagnozu, već kao što je pomenuto, predstavlja – mehanizam.

Razlikuju se dva tipa racionalizacije u psihologiji: „kiselo grožđe“ i „sladak limun“. Tip tzv. „kiselog grožđa“ obuhvata osobe koje racionalizacijom omalovažavaju ciljeve koje neko drugi nije ostvario, a u isto vreme uzdižu sebe. Tip tzv. „slatkog limuna“ je suprotan tipu „kiselog grožđa“ i u njemu određena osoba procesom racionalizacije sebe više vrednuje.

Pojam racionalizacije u psihologiju, odnosno psihoanalizu je prvi uveo Ernest Jones, 1908. godine, i dao definiciju da je racionalizacija izmišljanje razloga za stav ili akciju čiji motiv nije prepoznat.

Dok su psihoanalitičari i dalje istraživali nesvesne motive i sve vezano za racionalizaciju, Oto Fenikel je razlikovao dve vrste racionalizacije, a to su: opravdanje iracionalnih instiktivnih akcija i racionalizaciju odbrambenih struktura. Kasnije su psihoanalitičari svoja mišljenja podelili, tako što je postojala pozitivna i negativna strana racionalizacije u psihoanalizi.


Sponzorisano:

Slične definicije