Polisendeton je pojam grčkog porekla, nastao od dve grčke reči: poly, što znači – mnogo i syndetos, što znači – povezan. Ovaj pojam predstavlja stilsku figure, koja nastaje nizanjem veznika, bez gramatičke potrebe. Suprotno od pojma polisendetona je pojam – asindeton.
Polisendeton je opravdan i prirodan kada se upotrebljava, samo ukoliko je u skladu sa doživljajem. Ovom stilskom figurom se pojačava pažnja čitaoca, a ujedno se i ističe motiv, u kome je svaki deo ravnopravan i funkcionalan. U literaturi postoji mnoštvo primera pomenute stilske figure, između ostalih i sledeći:
- pesma “Balada iz predgrađa”, Dobriše Cesarića:
“I nema ga sutra, ni preksutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi…”;
- pesma “Svakidašnja jadikovka”, Tina Ujevića:
“I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.
I nema sestre, nib rata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.”;
- pesma “More”, Josipa Pupačića:
“i gledam more i gledam more zlatno,
i gledam more gdje se k meni penje
i dobro jutro kažem more zlatno
i dobro jutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru”;
- deo iz Biblijine – Knjige postanka: “I reče Bog – Neka bude svetlost!. I bi svetlost. I vide Bog da je svetlost dobra. I rastavi Bog svetlost od tame.”;
- deo iz romana “Na Drini ćuprija”, Ive Andrića: “Čovjek je na njoj kao na čarobnoj ljuljašci: i zemlju prelazi, i vodom plavi, i prostorom leti, i opet je čvrsto i sigurno vezan za kasabu i svoju bijelu kuću.”
