Nekrofil

Nekrofilija (necrophilia, lat.) je zapravo izraz grčkog porekla nastao od grčkih reči – nekros, što znači “mrtav / leš” i philia, što znači – ljubav. Nekrofil predstavlja osobu koja skrnavi leš, seksualnim odnosom sa istim, odnosno spolnim opštenjem.

Nekrofilija se smatra teškim psihološkim poremećajem i spada u grupu parafilija, gde se seksualno zadovoljstvo doživljava nad telom mrtve osobe. Nekrofilija je poznata još i kao tanatofilija i nakrolagnija, i kao što je već pomenuto, izražava se kao seksualna vrsta uzbuđenosti prema leševima. Ovaj pojam se prvi put pominje još 1886. godine u delu “Psychopathia Sexualis”, autora Krafft Ebinga. Nekrofiliji se u psihoanalizi naročito posvetio Erich Fromme, koji je tvrdio da nekrofilija ne mora imati uvek isključivo seksualne motive, kao primarne, već i preuzimanje potpune kontrole, odnosno stvaranje osećaja moći nad smrću.

Nekrofilija se, prema Jonathanu Rosmanu i Phillipu Resnicku deli na: tipičnu i nestvarnu nekrofiliju. U tipičnu nekrofiliju spadaju: – nekrofilija (ubistvo), gde se nakon izvršenog ubistva određene osobe, koristi isto to mrtvo telo radi seksualnog uživanja; – primarna nekrofilija, gde se već mrtvo telo (leš) koristi u svrhu seksualnog čina radi postizanja zadovoljstva i – nekrofilna fantazija, koja podrazumeva fantaziju, opsesiju i kontakt sa mrtvom osobom, ali bez seksualnog čina. Pod nestvarnu nekrofiliju se, generalno smatra, uzbuđivanje na sve što je mrtvo, pri čemu mrtvo nije objekat seksualnog čina, već je to neko živo biće (osoba), i ovi profili ljudi spadaju u tzv. sadiste.

Nekrofil ima potrebu da u potpunosti kontroliše žrtvu, odnosno leš. Za okolinu, nekrofil se prikazuje sa više psihičkih simptoma, kao što su paranoja, teži kontakt sa ljudima i okolinom i nedostatak empatije. Međutim, nekrofil može godinama živeti pod maskom za okolinu i skrivati svoju morbidnu stranu ličnosti, time što živi povučenim životom, ne dolazi u sukobe sa ljudima u okruženju i slično.

Kao primer u svetu, za nekrofila uz tešku morbidnost uma uzima se nekrofil i ubica Gary Ridgway. On je živeo u Salt Lake City – ju, bio je u bračnoj zajednici i otac jednog deteta. Priznao je ubistvo 48 žena, a sa mnogima od njih je i za vreme njihovih života imao seksualne odnose. Neke od žrtava je sakrio, da bi sa njima kao leševima, nastavio sa seksualnim odnosima. Pominje se da je i kao mali maštao o ubistvu svoje majke, što mnogi vezuju kao posledica njegovog kasnijeg ponašanja i sklonosti prema nekrofiliji. Čak i pojedini psiholozi tvrde, prilikom analiziranja nekrofila, da su oni osobe kojima leš predstavlja neku vrstu “naknade” za majku koja je umrla ili neko drugo voljeno biće, čime oni oživljavaju tim morbidnim postupcima trenutak svesti o smrti voljene osobe.

Statistike tvrde da se nekrofilija češće javlja kod osoba koja rade u pogrebnim preduzećima, jer svakodnevno imaju kontakt i rade sa mrtvim osobama, a to je u jednoj od svojih knjiga pomenuo i seksolog Theodor Wulffen. Takođe, nekrofilija se javlja i u drevnim legendama, i u jednoj od njih, kralj Harod Veliki ubija svoju ženu, zbog ljubomore, posle čega nastavlja da ima seksualne odnose sa njenim mrtvim telom punih sedam godina.


Sponzorisano:

Slične definicije