Epitaf

Epitaf je termin grčkog porekla, nastao od grčke reči epithaphios (epi – iznad; thaphios – grob) i u bukvalnom prevodu znači – nadgrobni spomenik. Međutim, ovaj termin je vremenom promenio svoje značenje u natpis na nadgrobnoj ploči, tj. spomeniku u čast preminuloj osobi.

Pojedini epitafi su sastavljani od samih osoba, još za vreme njihovog života, a neke je sastavljala i porodica ili najuži krug prijatelja pokojnika, nakon njegove smrti. Epitafi mogu biti sastavljeni, a potom i isklesani u vidu stihova ili proze. Cilj epitafa je, da na neki način, u tih par redova stihova ili teksta, opiše preminulu osobu uz obavezu da ostavi jak utisak na okolinu. Pojedini epitafi mogu biti i citati iz pesama, literernih dela u prozi ili aforizmi.

Prvi epitafi su zabeleženi još u Antičkoj Grčkoj. Prvobitan naziv epitafa u Antičkoj Grčkoj bio je – nadgrobni epigram i sadržao je uglavnom pohvalu vrlina preminule osobe. Kod Rimljana, epitaf je prvobitno predstavljao pohvalu od strane sina preminule osobe, a kasnije je postao klasičan i jednostavan nadgrobni natpis. Zabeleženo je da najduži uklesani epitaf (180 redova teksta) ima natpis nazvan “Laudatio Turiae”, koji je sastavio izvesni Q. Lucretius Vespillo čiji tekst slavi vrlinu svoje žene Turije. Na našim područjima se do danas (naročito kod starijih generacija) održao običaj, da osoba i pre svoje smrti odredi odeću u kojoj će biti sahranjena, izgled spomenika, a negde čak i osoba sama smisli epitaf koji će stajati na spomeniku. Epitafi u osnovi, mnogo zavise od kulture jednog naroda i po tome se najviše i razlikuju, a skoro svuda u svetu postoje i praktikuju se. Na našim područjima je običaj da se na spomenik isklešu i imena najužih članova porodice, koji podižu spomenik pokojniku.

Sigurno jedan od najzanimljivij epitafa je epitaf Vilijama Šekspira (1564 – 1616), iz razloga što mu predhodi posebna priča. On glasi: “Dobri prijatelji, za ime Isusa, klonite se kopanja prašine pohranjene ovde. Blagosloven da je onaj koji poštedi ovo kamenje i proklet onaj koji pomeri moje kosti.” Naime, ovaj epitaf koji je Šekspir sastavio za života, mnogi kategorizuju i kao “kletvu”. Britanski naučnici su tvrdili da je Šekspir bio opsednut svojom sahranom i strahom od ekshumacije, tako da je možda baš ovaj epitaf sprečio njegovu ekshumaciju. U tadašnje vreme, posmrtni ostaci su mahom bili ekshumirani da bi se napravilo mesto za nove grobove, ili su bačani na smetlišta ili su korišćeni za đubrivo. Upravo iz tih razloga, Šekspir je za života naredio da se na njegovoj nadgrobnoj ploči, u crkvi Svete Trojice u Stafordu na Ejvonu, ukleše ova njegova “kletva”, protiv svih onih koji bi bili za to da učine ekshumaciju njegovih posmrtnih ostataka.

Zanimljivo je izdvojiti, ako se veruje izvorima, da je Merilin Monro za života tražila da se na njenom grobu ispiše epitaf, koji bi glasio: “Ovde počiva Merilin Monro, 97 – 62 – 92”, međutim to nije učinjeno. Među najzapaženijim epitafima (na grobovima domaćih i stranih ličnosti), mogu se izdvojiti sledeći:

  • “Ubi me prejaka reč” (Branko Miljković),
  • “Mnogo hteo, mnogo započeo, čas umrli njega je omeo” (Branko Radičević),
  • “Ne pokušavaj. / Ne pokušavajte.” (Čarls Bukovski),
  • “Svi smo mi u provaliji, samo neki gledaju u pravcu zvezda” (Oskar Vajld),
  • “Leti ko lišće što vir ga vije, za let si dušo stvorena; za zemlju nije, za okoj nije cvijet što nema kor’jena” (Tin Ujević),
  • “Ovde je deponovano ono što je bilo smrtno od Isaka Njutna” (Isak Njutn),
  • “I kad je gotovo, za mene, znaj, tek tad je počelo…” (Milan Mladenović, grupa EKV),
  • “A divna se žena budi, i grud joj otajno diše, i svilene vjeđe obara i noć je i biva sve tiše.” (Ena Begović),
  • “Na humkama u tuđini, neće srpsko cveće nići. Poručite našoj deci, nećemo im nikad stići. Pozdravite otadžbinu, poljubite srpsku grudu! Spomen borbe za slobodu, neka ove humke budu.” (stihovi Vladimira Stanimirovića, na spomeniku borcima Drinske divizije, na osrtvu Krf, u Grčkoj).

Sponzorisano:

Slične definicije